Peter Harling
Bagdad je pronašao nekakav oblik krhke “normalnosti”. Ipak, ispod fasade novih rutina svakodnevice napetosti i dalje opstaju. Identitetski partikularizam, korupcija i inertnost političke kaste te naglašena socijalna polarizacija krajnje neizvjesnim čine budućnost zemlje i njezina glavnog grada
Nakon strašnog nasilja koje je uništilo tisuće života, ostavljajući svakome tragičnu priču za ispričati, stanje u Iraku se normaliziralo, no bez jasnog smjera i ne dopuštajući Iračanima da se o njemu izraze. “Kako prepričati posljednjih deset godina?” pita se romanopisac koji upravo to pokušava učiniti. “Problem nije gdje početi, nego kada priča završava. Kako bi se napisala priča o Alžirskom ratu za nezavisnost, bilo je potrebno da on najprije završi. Ovdje se još uvijek nalazimo usred niza događaja kojima se ne nazire kraj.” Sama struktura knjige na kojoj radi, u kojoj svako poglavlje pripovijeda događaje jedne određene godine, čini je ovisnom o političkom sustavu u kojem napetost i dalje traje.
Desetljeće nakon američke invazije kojom je završila vladavina Sadama Huseina, Irak je i dalje u krizi. No Bagdad je zadnje mjesto na kojem bi posjetitelj to primijetio. Tamo se krvavi napadi, bez kojih bi ova zemlja u medijima gotovo prestala postojati, danas događaju rjeđe no u posljednjih nekoliko godina, kada su se vjerske paravojske opirale okupaciji, naveliko koristeći auto-bombe, bombaše-samoubojice i razne druge vrste eksplozivnih naprava.
Promet, koji je nicanjem sve većeg broja kontrolnih točaka i betonskih zidova postao noćna mora, danas se poboljšava. Iračani koji su pobjegli od nasilja i sklonili se u Kurdistan ili izvan granica države, pogotovo 2006., vraćaju se u velikom broju. Oni koji su “kolaborirali” sa Sjedinjenim Državama iznova se integriraju u društvo. Bez obzira na visoke troškove života, nove skupine iskorištavaju naftno bogatstvo i te prihode bjesomučno troše. Također, čini se da je aktivnost veća u trgovačkim ulicama nego iza kulisa političkog svijeta, gdje figure iz svih dijelova političkog spektra raspravljaju o najnovijim sukobima opušteno kao da su na to već potpuno navikle.
Što se premijer Nuri al-Maliki više nameće kao glavni moćnik zemlje, raste i broj onih koji ga optužuju. U pridobivanju podrške arapskog svijeta, kako šijita tako i sunita, poslužili su mu odmjeravanje snaga s kurdskim vođama koji upravljaju sjeveroistokom zemlje oko raspodjele prihoda od nafte i spornih teritorijai te prezentacija sebe kao branitelja arapskih interesa i, općenito, nacionalnog integriteta. No sada je, optuživši ih lažno za terorizam, sa scene udaljio političare poput Rafija al-Isavija, sunitskog zamjenika u šijitskoj vladi, i to u političkom sustavu u kojem se dodjeljivanje položaja temelji na etničko-vjerskoj raspodjeli. Potom je masovni narodni pokret učvrstio sunitsku pobunu protiv Malikija, te su mnogobrojni prosvjedi prisilili političke aktere koje je bio kooptirao da se od njega distanciraju…
Između krhkog statusa quo i političkog vakuuma
Iz toga gotovo automatski proizlazi potreba za preuzimanjem izrazitije šijitskog identiteta, u društvu koje još uvijek živi u šoku od sektaškog nasilja što je bješnjelo posebice između 2006. i 2008. Međutim, Maliki ima saveznike samo među pluralistički nastrojenim šijitimaii, budući da njegova osobna moć raste proporcionalno sa smanjenjem utjecaja njegovih suparnika u kontroli medija.
Premijer tako ostaje iznenađujuće sam. Slab naspram Kurda, ponovno uvučen u sektašku igru, a istovremeno nesiguran u bazu u svojoj zajednici (šijitskoj), od koje se pokušao distancirati igrajući na kartu nacionalizma. Ipak mu ostaju aduti poput kontrole državnih resursa; nesposobnosti njegovih protivnika da se usuglase oko nasljednika; neobičnog američko-iranskog slaganja oko toga da je održavanje stabilnosti prioritet (jedni zbog želje da zaborave svoja razočaranja u Iraku, a drugi iz straha od povećanja gubitaka u Siriji); neizbježnog zakona ciničnog oportunizma koji oblikuje politički sustav više no bilo koji drugi faktor i velikog umora u narodu koji onemogućuje svaku mobilizaciju.
S druge strane, mogućnost sukoba postoji, s obzirom na snažne frustracije u sunitskom svijetu, ponovno jačanje sektaštva te materijalne nedostatke i slab moral sigurnosnog aparata, koji je nedostatan za gušenje pobuna i lišen nacionalnog legitimiteta. Scenarij političkog vakuuma, u kojem bi Maliki bio sputan ili čak protjeran s vlast bez prethodnog dogovora oko njegovog nasljednika, ne treba isključiti kao mogući scenarij.
Priroda političkog režima i dalje ostaje nedefinirana. Premijer provodi politiku koju njegovi protivnici prozivaju autoritarnom budući da sam drži svu izvršnu vlast, pa kroz njegov ured mora proći čak i jednostavan zahtjev za vizu. Njegova poza junačkog Božjeg poslanika nastavlja dugu tradiciju na koju su Iračani i dalje osjetljivi. Zločini protiv ljudskih prava, za koje je premijer odgovoran, predstavljaju obrazac posuđen iz starog režima. No on je, bez obzira na sve, u proturječju sa sada već čvrsto usađenim pluralizmom, koji svaki pokušaj tiranije čini gotovo neostvarivim.
Malikijeva moć sprječava uvođenje pravog parlamentarizma i umjesto toga se oslanja na dvosmislena pravila političke igre za stalnu raspodjelu resursa i promjene savezništava u atmosferi stalnih sukoba. Prema bivšem potpredsjedniku Adelu Abdulu Mahdiju, “danas više nije moguće zamisliti sustav u kojem vlada jedna sekta, jedna stranka ili jedan čovjek. Suniti su to pokušali, šijiti možda upravo to i čine, ali to ne funkcionira. U ovom stadiju ne možemo više ulagati u sustav u kojem se državljanstvo temelji na vjeroispovijesti. Pluralizam i decentralizacija, odnosno federalizam, u ovom su trenutku neizbježni. Dakle, potreban nam je parlamentarni sustav. Međutim, sustav koji danas imamo je neodređen. Ustanove rade loš posao i ustav se zapravo ne primjenjuje”.
Utezi američkog nasljeđa
Ova je situacija jedna od dvije presudne dimenzije američkog nasljeđa u Iraku. Između invazije zamišljene kao “kirurški napad” bez kolateralne štete i ubrzanog povlačenja koje je naredio predsjednik Barack Obama (s ciljem da što prije opere ruke od zlosretnih angažmana koje mu je ostavio prethodnik George W. Bush), nekoliko smo godina svjedočili političkom inženjeringu koji, u najboljem slučaju, zaslužuje da ga se nazove “krpanjem”. Vratimo se izvornim grijesima kao što su kriminalizacija i potpuno uništenje struktura starog režima, sektaška koncepcija političkog sustava, povlaštena promoviranja političara nekoć protjeranih iz društva, tajni pregovori o ustavu koji odražavaju dogovor između šijita i Kurda na štetu sunita, te povećanje broja izbora s namjerom da se suniti marginaliziraju.
Sva ta zastranjivanja s vremenom se moglo ispravljati, no Sjedinjene Države počinile su najveći grijeh i propustile to učiniti. Njihovo se povlačenje odvilo, suprotno ciljevima koje su sami bili postavili, bez prethodnog dogovora oko raznih pitanja koja će još dugo zaokupljati Irak: revizija ustava, raspodjela spornih teritorija i resursa, odnosi središnje vlasti i provincija, ovlasti premijera, sređivanje odnosa među institucijama, rad parlamenta, struktura represivnog aparata države i tako dalje. O svemu se neprestano raspravlja, od jedne političke krize do druge. Usprkos svemu, odgovorni ovu neuređenost prešućuju. “Pomutnja kroz koju prolazimo normalan je odraz abnormalnih okolnosti”, sažeo je bliski Malikijev savjetnik. “Nastavljamo svoj proces tranzicije.”
Drugi dio američkog nasljeđa tiče se izgradnje šepavog i nepotpunog identiteta koji je privremeno bio izvor dezorijentacije samih Iračana. Prikazujući iračko društvo kao nerazvijeno i lijepeći mu surove etikete “baasizma”, “sadamizma”, terorizma, sektaštva ili tribalizma, te gradeći o njemu sliku temeljenu na klišejima, Sjedinjene Države napravile su od Iraka parodiju sebe samih.iii Taj se fenomen može protumačiti učinkom kolonijalne mašte, usprkos tomu što američka invazija nikada nije imala u planu “kolonizaciju” u punom smislu te riječi.
Odnoseći se prema svim sunitima kao prema sljedbenicima Sadama Huseina, okupator ih je okrenuo protiv sebe i gurnuo na rub političkog sustava, tjerajući ih da zažale za razdobljem u kojem su jednako toliko patili. Amerikanci su i među šijitima htjeli razabrati “dobre” i “loše”, čime su produbili klasnu podjelu i antagonizirali proleterski “sadristički” pokretiv optužujući ga za suradnju s Teheranom. Kurdi sa svojim ambicijama za autonomijom i kontrolom spornih teritorija bili su pak prirodni saveznici.
Iračani jednim dijelom ostaju ograničeni slikom o sebi koja je oblikovana u Sjedinjenim Državama i koju su u zemlju donijeli Amerikanci. Uistinu, identiteti koji se najviše prikazuju u javnosti često nalikuju na karikature. Muslimani svih opredjeljenja iskazuju svoju pripadnost određenoj zajednici stilom frizure, dugom ili kratkom bradom, noseći brkove ili ne, obrijanom ili neobrijanom glavom. Vojnici i policajci od svojih su suparnika preuzeli pedantnu brigu o izgledu – moda na irački način sastoji se u sustavnom nošenju štitnika za koljena na gležnjevima. Gotovo sve četvrti Bagdada javno ističu gomilu oznaka identiteta – portrete “mučenika”, zastave i grafite – koji iskazuju njihovu pripadnost odsad homogenoj zajednici na nedvosmislen način. U zemlji u kojoj su nacionalni simboli zasjenjeni partikularističkim, ni državne institucije, nažalost, ne predstavljaju iznimku, pa se tako šijitski barjaci vijore nad većinom kontrolnih točaka glavnoga grada.
Identitetsko sektaštvo nasuprot kompleksnijoj realnosti
Govori su obojani javnim očitovanjem sektaštva, koje je prije 2003. bilo prisutno u društvu, ali ne i u javnosti. Uzajamne predrasude odsada se izražavaju otvoreno. Daleko eksplicitnije od beskrajnih i uobičajenih primjedbi koje su se nekada upućivale na račun nacionalne sloge, danas će se većina sugovornika već nakon nekoliko minuta razgovora pokazati u pravom svjetlu – optuživanjem prosvjednika sa zapada Iraka da su mješavina baasista, članova Al-Kaide i infiltriranih agenata te izjavama poput: “Svako razdoblje pripada nekome, a sada je vrijeme za našu, šijitsku vlast.” Ni zastave ni pjesme sunitske opozicije tu logiku ne niječu, budući da su se od početka referirali na stari režim, kulturu džihada i sektašku odmazdu. Često je cilj takvog repertoara više provokacija bez povoda nego proglas vjere, ali to ionako nije bitno: prikazi identiteta i jednih i drugih samo potvrđuju i osnažuju ustaljene predrasude.
Pa ipak, u javnosti zasićenoj prikazima situacija svakodnevnog života, podsjetnika na zamršenost iračkih identiteta ima napretek. Tako grupu mladića, koji se svaku večer okupljaju radi pomalo sektaški intoniranog razgovora, čini mješavina solidarnih sunita, šijita i Kurda. Umjetnički fotograf, koji je 2006. bio primoran pobjeći od nasilja i skloniti se u strogo šijitskoj četvrti, čvršći je ateist no ikada. Liječnik šijit pripovijeda o problemima koje je imao s paravojskom njegove vjeroispovijesti, dok se njegov kolega sunit prisjeća koliko je riskirao koristeći komunikacijske putove koje je kontrolirala Al-Kaida. Logika društvene klase ponekad nadilazi osjećaj pripadnosti zajednici i mješoviti brakovi ni do danas nisu u potpunosti nestali.
Kao utjelovljenje razlike između pukog bacanja kletvi i stvarnog djelovanja, poslovni čovjek s teškim slučajem “sunizma”, koji zagovara u potpunosti sektaške i nasilne prosvjede, o tim se prosvjedima ne trudi informirati jer ga to ustvari baš i ne zanima. Dugotrajna prijateljstva također su uzrok zanimljivih spojeva: intelektualac koji je postao umjereni musliman i Malikijev sljedbenik, prilikom posjeta starim drugovima, bez ustručavanja će se moliti usred sjedišta Komunističke partije.
Sve u svemu, brojni bi faktori mogli nadvladati najizraženije identitete. Ono što sprječava uspjeh takvih prilagodbi jest nedostatak vremena, smirenosti i popuštanja. Sjenka “crnih dana” i “sektaških događaja”, odnosno nasilja koje se ponekad odvijalo među vrlo bliskim ljudima, a koje se pokušava odagnati eufemizmima, nadvila se nad gradom. Svatko na planu grada označava poznata i “sigurna” mjesta te uznemirujuća područja u koja se ne usuđuje vratiti. Stanovnici sada mirne četvrti začuđeni su njezinom lošom reputacijom kod onih koji se u nju više ne usuđuju zaći, istovremeno usmjeravajući vlastiti strah prema drugim predjelima, u kojima u pravilu također vlada mir. Ta distanca i neznanje stvar su politike, budući da su migracije u provincije protivničke strane rijetke. Također su izvor i pokretač političkih igara koje potiču strah od Drugoga, jačanje identiteta i stvaranje čitavog repertoara mjera za zaštitu interesa zajednice.
U okrutnom iščekivanju stvarne normalizacije, Iračani uspijevaju “pokrpati” svakodnevicu i iznenađujuće se dobro snalaze u zbrci iskrivljenog političkog sustava, potresenog društva, nestrukturiranog grada i ekonomije čije je funkcioniranje otežano tisuću i jednom vrstom grabežljivaca. Primjerice, većina domaćinstava koristi tri različita izvora električne energije kako bi se mogla nositi s čestim kvarovima – vladinu mrežu nekoliko sati dnevno, privatni generator četvrti i dopunski mali motor – sustav koji je, koliko god neobičan, savršeno uhodan. Korupcija na kontrolnim točkama, kojoj ponekad jedino ucjena može stati na kraj, postala je svakodnevica. U toj kulturi naviknutoj na razdore i nesuglasja, razgovorni vokabular neprestano se obogaćuje riječima potrebnima za imenovanje noviteta i objašnjavanje apsurda, poput temeljnog i neprevedivog pojma havasim, preuzetog iz Sadamove propagande iz 2003., koji je najprije označavao ideju “odlučnosti”, a zatim opisivao prijestupničko ponašanje u atmosferi općeg nereda. Što nije bez doze humora. Ali ova kreativnost pritom ne oslabljuje stara prepoznatljiva mjesta za koja se Iračani drže čvršće no ikada. Adrese dobrih pekarnica ostaju iste, istaknuti kafići ne izlaze iz mode, tradicionalna riba s roštilja na način masguf postaje opsesija.
Socijalno polarizirano društvo
Najviše od svega uznemirava stav političke klase koja će se radije prilagoditi situaciji nego je pokušati popraviti. Novi režim kao da se zaogrnuo odjećom staroga. Odgovorni “skvotiraju” u raskošnim rezidencijama svojih prethodnika, koje su prisvojili ni dan nakon što je prošlo razdoblje privedeno kraju. U Bagdadu već deset godina nije izgrađen gotovo niti jedan aspekt infrastrukture, osim sjedišta lokalne vlasti, prilazne ceste do aerodroma i nekoliko mostova otvorenih za automobilski promet. Zakloni za prometne policajce na raskrižjima prelijepljeni su natpisima “donacija gradske uprave”, što podsjeća na Sadamovu velikodušnost (makarim), odnosno pripisivanje pojedincu onoga što bi trebalo biti rezultat anonimne politike. Plaće javnih službi i dalje su premale, zbog čega su zaposlenici primorani na traženje dodatnih izvora zarade, bili oni legalni ili ne. Visok stupanj korupcije se tolerira, ali se i dokumentira te, prema potrebi, upotrebljava kao sredstvo ucjene. Karijerizam, nepotizam i nesposobnost poput gangrene uništavaju političke institucije.
U srcu Bagdada, republikanska palača, koju su Amerikanci tijekom okupacije pretvorili u svoje “središte” i “zelenu zonu”, danas predstavlja najgore strane novog poretka, kao što je to činila i u starom režimu. To ogromno, više-manje osigurano područje, prvenstveno je prostor političkih povlastica, svijet koji čini sve što je u njegovoj moći da se odvoji od ostatka društva. Razvio se čitav spektar povlastica koje definiraju novu elitu i hijerarhijske statuse. Zbog zatvaranja prometnog puta između četvrti Karada i Mansur, koji prolazi kroz zelenu zonu, obični ljudi su prisiljeni na nevjerojatno velike zaobilaske. Ponovno otvaranje tog puta zahtijevalo bi radove koji su najvjerojatnije izvedivi, no ulaže se u druge stvari; čini se da je zelena zona postala, da tako kažemo, neotuđiva povlastica jedne kaste koja brine isključivo o tome da nikome nije dužna polagati račune.
Sve ovo podsjeća na nepodnošljivu stvarnost mnogih Iračana za vrijeme starog režima. Štoviše, njihove kritike često nalikuju na izreke koje su se nekada upotrebljavale. Usporedba nije tabu, čak i među onima koji se ni za što na svijetu ne bi vratili na staro. Tako onaj koji je ustvrdio da je “sada vrijeme za našu vlast”, govori: “Sadam je bio sam i sit. Problem je danas što su mnogi na vlasti, i njihova je glad nezasitna.”
Na kraju se postavlja bolno pitanje: je li Irak pretrpio novo desetljeće patnje ni za što? Dakako, pad režima bio je nužan za izlazak iz slijepe ulice i donio je novi oblik raspodjele povlastica. Časnička četvrt Jarmuk pripala je državi, a u Haj al-Džavadeinu, nekada bijednoj četvrti, grade se dječji vrtić i – tko bi vjerovao! – teniski teren. No kolika je cijena razmjene nekoliko lopti… ili radnih mjesta u državnom aparatu? Emigracija i osobno bogaćenje prečesto ostaju jedini na obzoru u društvu koje se muči definiranjem zajedničkih ciljeva. U zemlji u kojoj je sadašnjost samo dio dugačkog niza razdora, za tu situaciju nije toliko kriva nova elita, budući da je i sama zapravo njezin proizvod.
Ipak, nestaje pamćenje nostalgičara za starim režimom. Ne sjećaju se, na primjer, bandi koje je tiraninov razmetni sin Udaj Sadam slao u popularna iračka ljetovališta da zarobljavaju i siluju kćeri dobrostojećih obitelji, a koje za to nisu bile kažnjene. Trebalo je dalje nastaviti razvoj zemlje, za što Sadam Husein i njegovi pristaše zasigurno nisu imali sredstva, niti im je to bila namjera. Danas još postoji nada, jer se mnogo toga tek treba napraviti. Barem postoji potencijal, sredstva. Zemlja je bogata naftom, iako se korupcija brine za to da širi slojevi od nje ne dobiju ni kap. Odljev mozgova jednoga bi se dana mogao preokrenuti, ako će državni aparat ponovno njegovati sposobnost umjesto da bogati one koji su mu vjerni, prijatelje i rođake. Ono što preostaje jest pronaći izlaz iz slijepe ulice novog političkog sustava, čija neuređenost jamči perpetuaciju krhkog privremenog rješenja koje i dalje traje.
S francuskog prevela: Dora Slakoper
* Peter Harling je istraživač, od 1998. do 2004. godine živio je u Bagdadu.
i Područja mješovitog stanovništva, najvećim dijelom arapskog i kurdskog, razlog su prikrivenog sukoba između bagdadske vlasti i lokalnih uprava iračkog Kurdistana s visokim stupnjem autonomije. Napetosti postoje poglavito oko pitanja statusa grada Kirkuka i iskorištavanja naftnih izvora na tom području.
ii “Unité de façade des chiites irakiens”, Le Monde diplomatique, rujan 2006.
iii Peter Harling, “Les dynamiques du conflit irakien”, Critique Internationale, Pariz, broj 34, 2007/1. str. 29-43.
iv “Sadrizam” je pokret formiran oko lika Muhameda Sadeka al-Sadra, vjerskog vođe iz naroda koji je u devedesetim godinama postao predstavnik tisuća potlačenih i napuštenih od strane šijitskog establišmenta. Hrabra pobuna protiv režima završila je atentatom na njega 1999. godine. Jedan od sinova, Muktada, preuzeo je 2003. njegovu ulogu.
